Hamletu su zaboravili reći hvala!»
«Nisam imao iskustva u vođenju kazališta ali sam znao prihvaćati savjete upućenijih i iskusnijih. Bili su to divni dani stvaranja. Sretni smo da se takva grupa skupila. To se rijetko gdje događa. Nitko od nas nije znao kazališni zanat. Redatelji su nam bili suradnici i učitelji. Bio je to složan kolektiv koji je zajednički stvarao. Bilo mi je zadovoljstvo raditi s tim ljudima. Zato nisam požalio što se nisam vratio u Zagreb.»
U srcu Virovitice – u tihoj Masarykovoj ulici, već osamnaest godina samozatajno svoje umirovljeničke dane provodi čovjek koji je tri i pol desetljeća bio vrlo blizak srcima mnogih Virovitičana, virovitičkih ljubitelja kazališta. Trideset i jednu godinu bio je Stjepan Reder direktor virovitičkog kazališta a trideset i četiri godine takoreći nije silazio s njegove pozornice odigravši, kako sam procjenjuje, između 220 i 250 uloga. Nikad ih nije pobrojao. A ipak je otišao bez zbogom i hvala. Tadašnji gradski čelnici nisu smatrali potrebnim reći mu bar to kada su ga otpremili u mirovinu za cijelom generacijom glumaca veterana koji su u ovom gradu od amaterskog stvorili pravi profesionalni teatar tijekom godina koje su pomele mnoge profesionalne teatre u drugim malim pa i većim hrvatskim gradovima – Puli, Karlovcu, Sisku, Požegi, Vinkovcima…
Uoči umirovljena – zajedno s Đurđicom i Ivanom Bracom Šuprnom – simbolično se oprostio kao glumac u predstavi znakovita naslova «ČELIČNO GODIŠTE» u sezoni 1980./81.. Od umirovljenja nije se više pojavio na virovitičkim daskama koje mu život značiše. Samo je još na početku sezone 1982./83. po drugi puta (prvi puta 1957./58.) režirao Subotićevu dramu «LJUDI» i – zbogom. Ne svojom odlukom. Njegova ponuda da svojim iskustvom pomogne u vođenju teatra koje je sa svojom «čeličnom generacijom» stvorio nije prihvaćena.
Ipak, Rederov se glas oglasio još jednom u virovitičkom kazalištu kao glas Svevišnjeg – osam godina kasnije u Krležinoj «Maskerati» u režiji njegova dugogodišnjeg suradnika i prijatelja Vida Fijana. I Rederovo iskustvo ponovo je bilo dobrodošlo i traženo. Ali za povratak na scenu, smatrao je, poslije tolike pauze, bilo je kasno. Stoga, nastavlja pratiti rad svojih nasljednika samo iz gledališta.
KAKO SE KALILO ČELIČNO GODIŠTE
U njegovu skromnu domu zatičemo Stjepana Redera vedra i čila, oporavljna nakon zdravstvenih problema neizbježnih u njegovim «ponosnim godinama» (kako bi rekao Željko Vampovac-Brko).
«Imamo nešto posebno, svoju orahovaču», ponosno toči mrki napitak nastavljajući u kontinuitetu: «To mi je uspomena s Hvara. Za ulogu Hamleta.» Nedoumica se razjašnjava: ne orahovača nego velika kristalna vaza na stolu preko koje nam dodaje «štamplu» domaćeg napitka. «Dobio sam je od redakcije kulture beogradske Politike za ulogu Hamleta na saveznom festivalu dramskih amatera na Hvaru.»
Njegova najčešće spominjana i najviše hvaljena glumačka kreacija pa mislimo najbolja i najdraža…
«A ne, bilo je i drugih: D. Astrov u Čehovljevom «Ujka Vanji», Perelja u Budakovoj «Mećavi», Horvat u «Vučjaku» i Križovec u «U agoniji» Miroslava Krleže, zatim uloge u drami Ostrovskog «Bez krivnje krivi», u «Dubrovačkim vragolijama», u Milerovu «Pogledu s mosta», Anouihlovoj «Antigoni»…»
«U kazalište sam došao zbog glume, režirao sam što sam morao. Kada nismo imali novaca režije su se prihvaćali i iskusniji glumci – Vladimir Grigić, Tomislav Terzić. A glumiti sam počeo još tridesetih godina u rodnom Suhopolju s pet godina u vrtiću časnih sestara, potom u mjesnom kulturno-umjetničkom društvu. Sjećam se da smo igrali između ostalog i tragediju «Urota Zrinskih i Frankopana». Zatim sam otišao 1937. u Zagreb gdje me je zatekao rat kjeg sam proveo mobiliziran u domobranima.»
Vrativši se u vihoru rata u rodni kraj, domobransku je uniformu poslije 1944. godine zamijenio partizanskom i – kazališnim kostimima. U Virovitičkoj brigadi uključio se u kazališnu družinu nastavljajući tako svoje amaterske glumačke početke. Samo su sada Zrinskog i Frankopana iz suhopoljskih predstava zamijenili neki novi junaci i anti/junaci na partizanskoj pozornici.
«Tu sam zatekao i svog kasnije dugogodišnjeg kolegu i suradnika u virovitičkom kazalištu Ivana Bracu Šuprnu. A s dolaskom mira 1946. Ivan Gregor iz Narodne fronte formira Odbor za utemeljenje virovitičkog amaterskog kazališta, u kojemu su među ostalima, otac avangardnog skladatelja Milka Kelemena, zatim odvjetnik, ruski emigrant Aleksandar Bjelousov, prvi umjetnički voditelj te gimnazijski profesor Martin Balić, ujedno i naši prvi redatelji.
DIVNI DANI STVARANJA
Ustvari, Stjepan Reder trebao se vratiti u Zagreb u državnu administraciju, ali su ga zadržali u Virovitici te uz svoj posao amaterski radi u kazalištu. Ali već 1951. godine, kada je imao samo trideset godina, postaje direktor.
«Nisam imao iskustva u vođenju kazališta ali sam znao prihvaćati savjete upućenijih i iskusnijih. Učitelji su mi bili prije svega dr. Drago Ivanišević s kojim sam se savjetovao o repertoaru, zatim književnik Pero Budak te Vlatko Pavletić dok je bio intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Prije mog dolaska dvije su glumice već bile zaposlene – Adela Horvat i Đurđica Šuprna, a tada je radilo nas sedam, potom jedanaest. Bili smo složan kolektiv i baš zbog tih ljudi nisam požalio što se nisam vratio u Zagreb. Počeo sam dovoditi profesionalne redatelje, a prvi naš profesionalni akademski obrazovan redatelj zasnovao je radni odnos u sezoni 1953.54. Nitko od nas nije znao kazališni zanat pa smo učili od redatelja, koji su nam bili i suradnici i učitelji poput Vida Fijana, Kalmana Mesarića, Đure Puhovskog, Lojze Štandekera, Hinka Tomašića, Borislava Mrkšića i drugih.»
Tih se sezona izvodilo sedam, osam pa i devet premijera. U početku su prevladavale jednočinke, ali ubrzo su zaredale velike i ozbiljnije predstave – «Ujak Vanja», «Ženidba», «Matija Gubec» - u kojoj je Stjepan imao prvu ulogu.
«Probali smo svakoga dana. Svi su večeri provodili u kazalištu. Osim zaposlenih, okupljali smo veliki broj amatera svih uzrasta – djece i omladine, koji su iz predstave u predstavu učili uz nas i tako je bilo moguće igrati velike predstave s mnogo likova; tako se kazalište pomlađivalo i to mu je osiguralo budućnost. Sjećam se da je pokatkad profesor Balić, koji je bio dobar znalac u mnogim nastavnim predmetima, usput učenicima davao instrukcije iz matematike; za desetak minuta sve je bilo jasnije nego u školi na satu. I današnji glumci počeli su tako od malih nogu, sve su to još moji učenici.»
Priču o sebi, Stjepan Reder uporno prebacuje na priču o Kazalištu i ljude s kojima je radio. «Predstave su se od početka pripremale i izvodile u današnjoj zgradi koju je kazalište naslijedilo poslije ukidanja «Sokola», za kojega je izgrađena. Dugo nismo imali ni sjedala, tek nekoliko klupa i odasvud prikupljenih stolica. Ali imali smo i publike. Svaka se predstava izvodila u Virovitici sedam – osam puta. Sjećam se da je na predstavi «Matija Gubec» bilo i po 700 gledalaca. Ljudi su i traktorima dolazili na predstavu. Imali smo izuzetnu podršku Virovitice i Virovitičana – i gradskih čelnika i još više stanovnika. Oni su nam nesebično pomagali i u opremanju predstava namještajem, rekvizitom itd. Posebno je kazalištu pomogla obitelj Antoš. Ipak se jednom dogodilo da nas izbace iz te zgrade i presele u male prostorije današnjeg body-building kluba. Samo smo subotom i nedjeljom dolazili izvoditi predstave u veliku dvoranu a publika je bila među gimnastičkim spravama koje je ondje postavio novi korisnik, Sportsko društvo «Partizan». Ja sam tada bio pozvan za direktora profesionalnog kazališta u Puli. Da ne odem, vratili su nam kazališnu zgradu.
Bili su to divni dani stvaranja. Svi su radili sve – Braco je bio i rekviziter, Adela Horvat je prepisivala tekstove, Vladimir Grigić je bio scenograf, kostimograf, garderobijer, Dragutin Vrbenski stolar, Zvonko Skelnar – Boca «Katica za sve»: vodio je tehničke poslove, savjesno, pedantno, izuzetno odgovorno; ja sam bio direktor, blagajnik, organizator predstava, po potrebi redatelj i prije svega – glumac. Ostali glumci su se izmjenjivali kao šaptači, inspicijenti, a gimnazijalci su tradicionalno brinuli o rasvjeti sve do dolaska Ivana Zidara kji se ustalio na tom poslu. Sretni smo da se takva grupa sastala, to se rijetko gdje događa. Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s tim ljudima. A uspjesi na smotrama došli su kao prirodna posljedica tog entuzijazma i velikog truda.»
VREMENA SE MIJENJAJU
Za izuzetna glumačka ostvarenja Prosvjetni sabor Hrvatske višekratno je nagradio Stjepana Redera. Virovitica je također znala cijeniti njegov rad i doprinos razvoju kazališne djelatnosti te je do 1971. godine primio više priznanja. Međutim, u godinama nakon «hrvatskog proljeća» splasnulo je oduševljenje gradskih dužnosnika njegovim djelovanjem jer je te prijelomne godine bio aktivni član Matice hrvatske. Vjerojatno tu treba tražiti razloga to ga što je poslije tri i pol desetljeća predanog rada otpremljen u mirovinu bez priznanja kakvo je zavrijedio.
Vremena su se, dakle, mijenjala i trebalo je tražiti nove mogućnosti i rješenja za sigurniju budućnost virovitičkog kazališta koje je dostiglo razinu pravog profesionalnog teatra. Prije odlaska u mirovinu, Stjepan Reder nastojao je riješiti dva glavna velika problema – nabaviti novi autobus i osigurati regionalno financiranje budući da je Kazalište ionako kontinuirano djelovalo na području srednje Hrvatske, odnosno tadašnje Zajednice općina Bjelovar.
«Novac za autobus pribavili smo 1975. godine, najviše zahvaljujući angažiranju tadašnjeg direktora «Viržinije» i predsjednika Kazališnog savjeta Laškarina. Ali novac su dala i druga poduzeća, općina i sami Virovitičani. Tada je vilo vrlo komplicirano dobiti sve potrebne papire za kupovinu uvoznih vozila. U to sam vrijeme bio poslanik u Saveznoj skupštini ali sam morao iskoristiti obiteljsko-prijateljske «makedonske veze» s poznanicima tadašnjeg saveznog ministra gospodarstva koji je bio iz Makedonije. Za dva dana svi su papiri bili gotovi pa su mi u zagrebačkom predstavništvu Mercedesa u šali predložili da budem njihov zastupnik!».
Regionalno financiranje osigurano je potpisivanjem Samoupravnog sporazuma svih općina na području Zajednice općina Bjelovar. Narednih je godina u njegovoj realizaciji bilo dosta poteškoća koje su se odražavale na financiranje djelatnosti virovitičkog Kazališta. No, pedesetu je godišnjicu svog osnutka prije dvije godine proslavilo u neusporedivo boljoj situaciji. Financiranje je puno izdašnije i sigurnije zahvaljujući Virovitičko-podravskoj županiji i Gradu Virovitici.
HVALA, ŠTEF
Iako sve te umirovljeničke godine nije aktivan u kazalištu, Stjepanu Rederu i dalje je na srcu njegova budućnost. Kazalište je sada tehnički puno bolje opremljeno, uključujući tu i odgovarajuće osoblje i samu opremu. Glumci se danas mogu posve posvetiti svom osnovnom poslu – glumi. «No, ono što mene zabrinjava kada razmišljam o njegovoj budućnosti», kaže Stjepan Reder, «jest da naše Kazalište više nema pomlatka – ni dječje scene, ni scene mladih iz kojih bi se regrutirali budući profesionalni glumci. Što će biti kada sadašnji glumci koje smo još mi doveli u kazalište odu u mirovinu?»
Virovitičko «Čelično godište» ispisalo je zlatne stranice u stogodišnjoj tradiciji kazališnog djelovanja ovoga grada uzdigavši ga od skromnih amaterskih početaka do profesionalizma. Iako ne začetnik, Stjepan Reder bio je godinama spiritus movens – duh pokretač te čelične generacije i s ponosom se može osvrnuti za sobom. Pokazao je što se može postići talentom, poštenim radom i entuzijazmom na zadovoljstvo brojnim ljubiteljima kazališne umjetnosti. Stjepan Reder je čovjek kojim se Virovitica može ponosti. Zato je zaslužio da mu njegov Grad za to bar naknadno kaže: «HVALA, ŠTEF» i možda dodijeli NAGRADU GRADA ZA ŽIVOTNO DJELO.
UZORI – VIROVITIČKE KOLEGE
Na upit koje kazališne glumce najviše cijeni i tko su mu bili uzori, Stjepan Reder ne spominje nam prvo nadaleko znana hrvatska ili svjetska glumačka imena. Na prvom su mu mjestu Dragutin Vrbenski i Adela Horvat, starije kolege iz virovitičkog Kazališta, pa zatim ostale kolege s kojima je sa zadovoljstvom surađivao, i iz svoje generacije i oni mlađi.
A među drugim hrvatskim kazališnim glumcima najviše je cijenio Emila Kutijara, divio se Viki Podgorskoj, a najvećim živim hrvatskim glumcem smatra peru Kvrgića. Od svjetskih – odgovor koji smo očekivali – Laurence Olivier, velikan kojemu i fizički sliči.
O REŽIJI SE RADI
Stjepan Reder prvi se puta okušao u režiji 1952. godine komedijom Drage Gervaisa O STANU SE RADI. Slijedilo je dvije godine poslije GOSPODSKO DIJETE Kalmana Mesarića, potom Veselinovićev ĐIDO, Kolarova drama SEDMNORICA U PODRUMU, Budakove komedije KLUPKO i TIŠINA, SNIMAMO, Šenoino ZLATAROVO ZLATO, zatim DEVET GOMOLJA Mirka Božića, HASANAGINICA Milana Ogrizovića – najizvođenije djelo na sceni virovitičkog Kazališta. Postavio je i dvije Nušićeve komedije: OŽALOŠĆENA PORODICA i OBIČAN ČOVJEK te Ćopićevog VUKA BUBALA i ORLOVI RANO LETE. U posljednjim godinama svoga rada postavlja Goldonijevu MIRANDOLINU i Hadžićeva ČOVJEKA NA POLOŽAJU te po drugi put Ogrizoviećevu HASANAGINICU kao i LJUDE Veljka Subotića. Režirao je niz predstava za djecu.
Na repertoaru virovitičkog Kazališta za tridesetak je Rederovih godina bilo i jačih naslova iz domaće i svjetske dramske literature. Iako je imao niz vrlo uspješnih režija, glumac po vokaciji, prepuštao je te izazove gostujućim profesionalnim redateljima, radije iskazujući svoj stvaralački potencijal i energiju na sceni, oči u oči s gledateljima, nego ispred pozornice u praznoj dvorani.
Zlatko Petrović, «Virovitička Pusa», lipanj 1998.
utorak, 21.10.2003.
izvor
